Još uvijek je živa slika u sjećanju dok mi je vezala tzv. “palmu na glavi”. Gumica kojom mi je vezala taj šarmantni repić bila je roze boje sa motivima trešnje koju sam dobila od njene prijateljice, drage teta Jasne. Poslala nam je paket iz Danske, davne 1995.g. Bilo je svega i svačega. Od svakojakih kućnih potrepština do šarenih igračaka i za mene i za brata. Ali biciklističke su prosto nezaboravne! Sjećam se da sam dobila pet komada istih, u svim jarkim bojama, baš za djevojčice. Bile su apsolutni hit u mojoj ulici.
Brižljivo češljajući kosu i popravljajući kragnu po nekoliko puta, gledala me blagim pogledom i ponavljala da moram da se čuvam. Da moram biti jaka. Da moram biti uvijek nasmijana. I kad nisi dobre volje – govorila je, na ulici uvijek imaj osmijeh na licu, a mami kaži sve što te muči.
“Uči da imaš svoj hljeb!” To je nekad imalo smisla i pravilan redoslijed vrijednosti i vrednovanja autoriteta. Učila me poštivanju autoriteta koji su bili neprikosnoveni u odnosu na danas. Od učiteljice, profesora na fakultetu, doktora i ostalih civilnih zanimanja. Danas su ta zanimanja podsmješljiva.
Ne znam da li je računala na to. Vjerovatno nije. Nije niko ko je imao zrno inteligencije i herca kojeg većina nema. Da će se desiti iskoraci normaliteta. Da će izrasti generacije nakon mene kojima majke neće čitati Trnoružicu i Pepeljugu. Tinejdžeri koji imaju dilemu oko dobra i zla. Mladi koji ne priznaju zle maćehe kao gubitnice, koji raspravljaju koja je starletina poza bolja; da li ona na Instagramu ili na Twitteru. Naraštaji koji starijima ne ustaju u autobusu, koji se ne stide psovati na glas…
Nisam najbolje shvatala tada šta mi govori, ali sam se ponašala kao da razumijem. Miris bijele kafe je naprosto neizbrisiv iz nozdrva, kifle i ručak koji se kuha već u osam sati ujutro! Ni svi sjeveri ni sve bure ne mogu izbrisati ni otpuhati te dražesne mirise negdje daleko. Nisu to tuge, to slike naviru dok je sada posmatram na sebi svojstven način. Te bore koje nosi oko očiju mi smetaju. Lome me negdje duboko u meni.
Vraćaju mi stara sjećanja dok je tada bila u kasnim dvadesetima, a uvijek imala osmijeh na licu, ali meni sada znan odsutni pogled. Pitam se kako li se osjećala tada noseći svu brigu oko nas, a ni sa kim ne imati priliku svakodnevno razgovarati… Piti jutarnju kafu svakodnevno sama, a ne razmijeniti niti riječ. Te brige su sada dio prošlosti, ali tada su bile goleme, teške, silovite, gurala ih je kao Sizif kamen, od jutra do podne, pa opet ispočetka.
Da li ću izgubiti ključ? Da li ću zaključati kuću? Da li ću znati naložiti vatru kad se vratim iz škole? Da li ću stići u školu bezbrižno? Da li će me neko krivo pogledati? Da li ću propisno pogledati lijevu i desnu stranu ulice dok je budem prelazila?
Da li svaki dan poljubite roditelje? Da li ih pitate kako su? Da li ih razgovarate? Nasmijavate? Kupite li im ponekad neku glupost, jer će vas izružiti za bilo koju stvar koja ozbiljnije košta? Nazovete li ih svaki dan, iako nekad nemate šta posebno da im kažete? Možda su vrlo često nevoljni za razgovor, ali ih svejedno nazovite. Makar da šutite skupa. Znači im to beskrajno, iako vam to možda neće reći.
Pitam se kako li spavaju oni koji svoje roditelje nazovu svake prestupne godine. Kojima je dragocjen taj prokleti fening kojeg će pozivom potrošiti, koji nemaju suosjećajnosti, i za koje sutra uvijek postoji. Koji možda brinu, ali ne pokazuju. Koji možda brinu tek kad njih nešto zaboli. Ali nije to briga, to je podsjetnik, alarm za propusne reakcije. Kao kada namignete naočitom muškarcu tek kad ode. Kasno si namignula, on je već zamakao. Ali možda mu poznanik to prenese ako vidi. Tako nekako. Neozbiljna usporedba. Ali tako mu dođe.
Šta sanjaju, čemu se nadaju? Da li su ta nadanja realna ili ne?
Ne dozvoli da ti žao bude kad ih jednom ne bude. Džaba je tada žaliti, plakati, spominjati, razgovarati sa starim fotografijama, nositi njihovu odjeću, veličati njihova djela. Čuju oni, ali ne mogu vas zagrliti, opomenuti, naružiti i nasavjetovati. Džaba graditi zlatne nišane i spomenike. I njh će kiša pokvasiti, vjetar u njih puhati, oluje isprljati, svakojakog rastinja nanijeti. Očistiti možeš kamen, ucakliti jednako, zagrliti, oplakati, ali nema povratne emocije i reakcije. Ona je negdje visoko, na nekom boljem mjestu nego je zemlja kojom hodiš ti.