Sarajevski studenti protiv privatizacije i komercijalizacije obrazovanja

Prije nekog vremena, glavni izvršni direktor Nestle korporacije, Peter Brabeck, izjavio je da pravo na vodu ne bi trebalo biti javno dobro, već privatno. Sa sjednice 28. februara 2013. godine, njemački Bundestag je to potvrdio, tako što je većina zastupnika podigla ruku za zakon kojim se pravo na vodu izbacuje s popisa temeljnih ljudskih prava. Prije 2 dana, na vanrednoj sjednici Skupštine Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta, nazvanoj PROTIV POSKUPLJENJA, dekan Salih Fočo je rekao nešto slično – obrazovanje ne treba biti besplatno i dostupno svima, već onima koji imaju da plate, a oni koji nemaju, neka ne studiraju!

Piše: Minel Abaz, AbrašMEDIA

Ovakva odluka o povećanju studenskih školarina, samo je još jedan u nizu poteza ukidanja socijalne države, i tzv. kolektivističkih tekovina iz bivšeg sistema, poput društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, obaveze države da obezbjeđuje radna mjesta i stambeni prostor radnicima ili opšte dostupnosti javnih službi poput školstva i zdravstva. Argumentacija i ovaj put, kao i svaki put do sad, od Vlade KS i uprave Univerziteta u Sarajevu je bila ekonomska kriza (začudo, sada nije bilo argumentacije o “vječitim studentima”). Ironija je, da su upravo ljudi, profesori i političari koji podržavaju ovu odluku, živjeli i školovali se u bivšem sistemu – besplatno!

Studenti i studentice FF-a su, nakon održane vanredne sjednice, odlučili da će izaći na protest u četvrtak, 3. jula, zbog, kako kažu, situacije u kojoj se nalaze budući i sadašnji studenti ovog fakulteta.

I najmanje 50 studenata i studentica Univerziteta u Sarajevu je danas blokiralo ulaz/izlaz iz fakulteta, kako bi pokazali protivljenje bilo kakvom povećanju cijena školarina.

Čitajući proglas, i transparentima poput “U odbranu javnog dobra, akademska solidarnost”, “Znanje nije roba”, “Studenti, ne klijenti” i “Studenti svih fakulteta, ujedinite se!”, jasno su pokazali da se protive svakoj odluci o povećanju školarina i skoro svih ostalih troškova na Univerzitetu.

Iako broj studenata nije bio velik, veoma je pohvalno i ohrabrujuće vidjeti da su se studenti odlučno usprotivili ovoj odluci, jer su se ovim činom također pridružili svojim kolegicama i kolegama sa Filozofskog Fakulteta u Beogradu, Zagrebu, i drugim gradovima, koji su također blokirali svoje fakultete i/ili rektorate kako bi se usprotivili privatizaciji i komercijalizaciji obrazovanja.

Otpor visokim školarinama je počeo 2006. i 2007. godine, gdje su studentski pokreti, zasnovani na studentskom samoorganizovanju, solidarnosti i neposlušnosti prema nametnutim pravilima, u zemljama poput Španije, Italije i Njemačke, uspjeli čak i da donekle uspore primjenu ovih reformi.

Šta nam je činiti u slučaju BiH?

Iako je izborna godina, te ova odluka o poskupljenju neće proći u Vladi KS, država i sistem će nastaviti vršiti pritisak, te ni obrazovanje neće biti izuzeto od potreba tržišta i odnosa koji u tržišnoj privredi vladaju.

Stoga prvenstveno trebamo graditi studentski pokret. Ali za razliku od prethodnih pokušaja, gdje su vodeći krugovi studentskog pokreta mahom bježali od otvorenog iznošenja artikulisanih političkih stavova, pod parolom da „studentski protesti nisu politički“, ovaj novi upravo treba da bude politički, kao studentski pokreti u Italiji, Španiji, Francuskoj i Njemačkoj, gdje studenti pod parolom „ne želimo da plaćamo njihovu krizu“ vrlo jasno i nedvosmisleno ističu da je njihova borba ujedno i borba protiv privatizacije dobiti, a socijalizacije troškova, to jest borba protiv svaljivanja tereta svjetske ekonomske krize na njihova pleća.

Ipak, studentski pokret sam po sebi nije sposoban da do kraja iznese jedan takav zadatak. Ukoliko želi da bude jači i da u borbi protiv sve većeg sistemskog nasilja pobijedi, treba da bude sposoban da sagleda širi društveni kontekst, te da učini svoju borbu ne samo borbom za svoj grupni interes, nego borbom širih slojeva, tj. potlačenih masa. To znači da studentski pokret mora pronaći saveznike u svim tržištem potlačenim kategorijama, a to su radništvo, penzioneri, i drugi.

Samoorganizovanjem studenata sa svim drugim potlačenim kategorijama, na principima autonomije, direktne demokratije, solidarnosti i sa jasnim i konkretnim političkim, ekonomskim i socijalnim zahtjevima i ciljevima, može se graditi baza širokog sloja ljudi za borbu za javna dobra, protiv privatizacije.

Ukoliko studentski pokret ostane usamljen u svojoj borbi, ne samo da će obrazovanje postati privilegija bogate manjine, te da će poslovi i materijalno blagostanje biti rezervisani za njih, već će po receptu tržišta i direktora korporacija, naposljetku i voda biti privatizovana.

Na nama je da odlučimo da li smo za bolje i ravnopravnije društvo, ili za društvo u kome će manjina imati sve privilegije, a većina ispaštati i biti potlačena upravo od te manjine.

U zemlji u kojoj je još uvijek veliki broj ljudi nepismen, te mu je uskraćen pristup obrazovanju, veoma je bitno da jasno i glasno kažemo da znanje nije roba, te da treba biti besplatno i dostupno svima!

(AbrašMEDIA)