Sergej Aleksandrovič Jesenjin, najveći ruski pjesnik sela i prirode

Oct
03

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (3. oktobar 1895. - Lenjingrad, 28. decembar 1925.), ruski pjesnik koji se već u ranoj mladosti počeo baviti pisanjem poezije, nudeći joj seoske motive.

Jesenjin je stvorio pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih intimnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kafanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva.

Maksim Gorki u svojim sjećanjima bilježi Jesenjinov dolazak u Petrograd i kaže da je po prvoj njegovoj pjesmi osjetio snagu tvorca.

Na putu da postane još malo pa revolucionar, piše Panfilovu da ga policija prati, da mu pisma obazrivo otvaraju i da je prinuđen da šuti. U toku 1914. godine Jesenjina u Moskvi počinju štampati. Njegovi stihovi, pod pseudonimom Sergej Molot, izlaze u moskovskim časopisima "Dobro jutro", "Dječji svijet" i drugim listovima izdavača I.D.Sitina. Istovremeno je sekretar časopisa "Narodni prijatelj", socijaldemokratske grupe surikovskog kluba, čiji su članovi prije toga objavili i proglas protiv rata. Ovdje Jesenjin predaje za prvi broj svoju "antimilitarističku poemu", "Čavke".

Kasnije se odao boemskom životu, piću i bančenju, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je u noći između 26. i 27.decembra 1925. razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu "Do viđenja druže, do viđenja". Sljedeće noći počinio je samoubistvo isjekavši vene, objesivši se i goreći tijelo od cijevi radijatora.

Djela: “Breza” (1913.), “Jesen” (1914.), “Pjesma o keruši” (1915.), “Mangup” (1919.), “Ispovjest mangupa” (1920.), “Ja sam posljednji pjesnik u selu” (1920.), “Molitva za umrle” (1920.), “Pugačov” (1921.), “Pismo majci” (1924.), Kafana Moskva (1924.), “Ispovjest mangupa” (1924.), “Ko sam, šta sam?” (1925.), “Snježno polje” (1925.), “Crni čovjek” (1925.), “Kačalovljevom psu” (1925.), “Do viđenja, prijatelju, do viđenja” (1925.).

Sergej Jesenjin:

ISPOVIJEST MANGUPA

Ne može sav svijet

pjevati, ni da jabukom

do tuđih nogu pada.

 

Ovo je najveća ispovijest

jednog mangupa do sada.

 

Ja se namjerno i raščupan i nesan,

glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.

Ja volim da kroz ogoljelu jesen

vaših mračnih duša zasvjetlucam.

Ja volim kada na mene se sruči

ko žestoka kiša kamen poruge.

Ja samo čvršće stisnem u toj tuči

mjehur kose, poput prsle čvoruge.

 

I tada mi se u živ spomen vrati

šibljikav prud i sipljiv šumor jova,

i da negdje žive otac moj i mati,

kojima sada nije do mojih stihova;

a kojima sam drag ko krv i raž u polju

ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.

I vilama bi pošli na vas , da vas kolju

za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

 

O jadni, jadni seljaci!

Zacijelo poružnjeste, patite

u strahu od boga i pokislih usijeva.

O, kad biste mogli shvatiti

da je vaš sin najbolji

pjesnik u Rusiji!

Zar niste nad njim zebli kad je bosim

nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?

A sad cilindar nosi,

i cipele od laka.

 

Al u njemu plamsa stara narav

seoskog vragolana i lole.

On se svakoj kravi s cimera mesara

izdaleka klanja da ga leđa bole.

I kad na trgu kočijaše spazi

te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,

on je pripravan pomesti svakoj razi

rep ko šlep vjenčanice.

 

Ja volim zavičaj.

Ja tako volim zavičaj!

I mada mu tuga rđom vrba soči,

drage su mi blatne svinjske njuške

i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.

Od sjećanja na mladost tiha bol me muči

i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

 

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,

željan da se ugrije, naš klen.

O, kako sam često krao jaja vranja

verući se uza nj, do gnijezda gore!

Je li i sad isti, pun zelena granja,

Je li i sad svježe snažne kore?

 

A ti, moj dragi,

vjerni šarove?

Od starosti i sipljiv i slijep,

ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove

pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.

O, i sad me nestašluk naš veseli,

kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,

da bismo ga naizmjence jeli,

bez uzajamna gađenja, u slasti.

 

Isti sam kao prije.

U srcu sam isti kao prije.

Na licu cvatu oči ko različak u raži.

Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,

još bih nešto nježno htio da vam kažem.

 

Laku noć!

Svima laku noć!

Utihnu u travi mraka kosa zore.....

Volio bih danas, kad se veče stiša,

s prozora i mjesec da....

Sjaju plavi, sjaju tako plavi!

U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.

Pa što, ako cinikom se pravim

vješajuć o zadak fenjer mali?

Pegazu moj stari, dobri, isluženi,

treba li to meni tvoj lagašan kas?

ja sam došao ko majstor nesmiljeni

da štakore pjesmom slavim, a ne nas.

Moja tikva kosom vedro

šiknu kao rujan vinom.

 

Želim biti žutim jedrom

U zemlju koju plovimo.

 

(AbrašMEDIA)