Ne plačite za mostovima, plačite za ljudima

Srijeda, 17 Ožujak 2010 08:07

Autor Robi

Ne trebaju mostu tvoje suze, tko joj je to tada mogao reći. Te bi suze ionako bile manifestacija svega lažnog što je izlazilo iz Bosne i Hercegovine zadnjih godina. A to je ono što su svi susjedi u regionu prihvatili kao jedino meritorno upijajući isforsiranu melankoliju pisaca, glumaca i političara koji su se za dobar novac kurvali sa bosanskim duhom i hercegovačkom stamenošću gdje god su stigli. Pod lošim narančastim svjetlom zadimljenog kluba, za stolom u kutu, negdje na polovici podijeljenog grada, sjedili su Srbin iz Mostara, Musliman iz Mostara, Hrvatica sa Širokog Brijega i Splićani iz Splita. A na izravnoj telefonskoj liniji bio je hercegovački Hrvat u Zagrebu. Ona, s morem u očima, u jednom trenutku je jednostavno ispalila:

- Ja mislim da ću zaplakati sutra kad budemo išli do Starog mosta.

Musliman iz Mostara je lomeći prste u rukama rekao nešto o suviše idealiziranoj patetici, Hrvatica sa Širokog Brijega okrenula je glavu prebirući pogledom po daljini, prekucani purger je poslao sms – jebali te „multietnićari“, a Srbin iz Mostara ustavši se naglo, samo je procijedio:

- Moram pišat.

Ona nije shvatila. Ona je zatim pitala čega se mi toliko bojimo i zašto se branimo patetikom. Bend u ćošku je i dalje nesmetano svirao. Vidiš, kad su, srećom ili nesrećom, tvoji koraci smješteni negdje daleko, kad te ne dotiče okrutno rezbarena stvarnost nekog podneblja, stvari doista izgledaju drugačije i tu nema mjesta čuđenju. Svako sjećanje je umotano u vrpcu šuškave nostalgije i nijedan naknadni deja vu, ma koliko strašan bio, ne može umanjiti onaj romantični fluid sa starih, požutjelih fotografija. Pa ipak, jedno je imati u mozaiku prošlosti sjetne i sretne reminiscencije na pojedina mjesta i događaje, a nešto sasvim drugo je kad se u ovim poludjelim vremenima pod krinkom tog istog osjećaja svjesno prodaje jedna sasvim druga država i neki sasvim drugi ljudi.

Kada primjerice mislim o Sarajevu, u isti čas proklinjem onoga tko je izjavio da Hercegovci imaju dobar nos za biznis, jer svaki pametan i poslovnim manevrima obdaren pojedinac hercegovačkih korijena nikad ne bi brendiranje bosanskohercegovačkih područja odradio na ovaj način - da sav šarm ostane u šeher-metropoli, a srozana niska bisera ljudskog morala i korupcije postane tako simptomatična za kamenjar. Fantastično koordinirani mediji i interesne skupine kvazi-političara i kriminalnih gospodarstvenika stvorile su zgusnuti sloj višestruko idealizirane stvarnosti Sarajeva, koja je u potpunom nesrazmjeru sa stvarnim stanjem. Sarajevo je to koje će i danas, maestralnim rukama vrsnih iluzionista crpiti svoju neprikosnovenu čar iz veličanstvene Olimpijade, a od koje je ostao tek pamučni Vučko negdje u prašnjavom potkrovlju, mada je trenutno stanje u sportu ove države paraolimpijada kaosa, sa rasturenim stadionima na kojima se mlate klinci zarobljeni nacionalizmom, a pobjeda na nekom gostovanju je san, kao što je san pusto otočje polugolih frajera sa duhom Štulića, ledenim pogledom Ante Gotovine i ramenima bilo kojeg od vaterpolista.

Ništa nije lažljivije od istine o Bosni i Hercegovini koju godinama formiraju razni mediji i političke elite iz različitih motiva. Ignoriranje ključnih događanja unutar zemlje plasirajući ćevap demagogiju prema kojoj je sve u redu, a ustvari u bosanskom loncu vrijući egzistiraju tri sasvim odvojena i razgraničena naroda, je licemjerno pristajanje na igru nepostojećih iluzija. Oni koji nam kao iskusni šaptači konjima, baljezgajući ulijevaju još jednu tursku u fildžan viška, i po kojima je sve i dalje u najboljem redu, zapravo su najveći fašisti sa pomodnom maskom antifašizma, zapravo su najluđi fanatici dok se kao groze podvrnutih tola i križeva oko vrata, zapravo su najveći nacionalisti dok kite svoje kite cvijetom jednakosti i gradskog urbanizma naspram ruralnih levata. Inzistirati na jednoj zemlji i jednom snu u ovakvoj društveno-političkoj situaciji mogu samo oni koji rade za dobrobit vlastitih anusa. Koji se mijenjaju kao na zlokobnom respiratoru, pokušavajući teškom bolesniku udahnuti još jedno poglavlje šarene bajke da izdrži dan, stavljajući mu pod istrošene organe meke lopte medicinke.

Kad skineš slatku ambalažu kao sjajne omote na čokoladnim bombona, kada otpušeš bijeli šećer u prahu sa glatke površine rahat-lokuma, istina je bolna, teška i surova. Sarajevo, kao i ostatak BIH je politički i gospodarstveno na koljenima, narod je totalno dezorijentiran, horizont zagušen smećem i nagrđen urbanističkim monstrumima od zgrada i objekata, u ovoj državi korumpirana je i čistačica haustora srijedom, ljudima su oduzeta sva prava zagarantirana raznim konvencijama, natječaje za posao popunjavaju pogodni i podobni, dok intelektualna bistrina ovog neba piša krv u stranim ambasadama da bi dobila pečatiranu kartu za spas od ludila. Ubiše nas jalijaškim folovima i superlativima dok narod živi u peksinluku. „Neodoljivi bosanski šarm“ je slogan ispod fotografije ljudi koji kopaju po kontejnerima da prežive, koji drže u drhtavim rukama ispisane parole smrzavajući se ispred Parlamenta, posljednji taoci svih propalih politika, potpuno izgubljeni od svakodnevnih „istina“ prodanih umnih elita, čika Fahre velikog, Senada & Senada, Zlajine dalekovidnice čuda, dnevnih listova kojekakvih predznaka i stranačkih radijona. Ali zemlja kojoj je desnica jedan Dragan Čović, a ljevica Željko Komšić, stvarno bolje nije ni zaslužila.

Photo: Stock
Ne trebaju mostu tvoje suze, tko joj je to tada mogao reći. Te bi suze ionako bile manifestacija svega lažnog što je izlazilo iz Bosne i Hercegovine zadnjih godina. A to je ono što su svi susjedi u regionu prihvatili kao jedino meritorno upijajući isforsiranu melankoliju pisaca, glumaca i političara koji su se za dobar novac kurvali sa bosanskim duhom i hercegovačkom stamenošću gdje god su stigli.

Ponovno vraćeno kamenje u bijeli luk nad rijekom po metodi erase-rewind, u ovom narodu ne može izazvati više nikakve emocije. Ne zato jer nema ništa lijepo u tom prizoru, već jednostavno jer ovdašnji narod više nema nikakvih emocija ili se stravično trudi da iste ne pokaže. Za svoju svakodnevicu nemaju ni mrvice sažaljenja i strpljenja nego samo gnjeva i jedno - jebem im mater, dok gledaju ratne profitere i kriminalce kako kroje zakon na desnoj i lijevoj strani Mostara izdajući interese naroda kojeg zastupaju, dok prate Safeta Oručevića koji i iz inozemstva dirigira ritam disanja na istočnoj obali, višestruko nagrađivanog maga urbanizma i moderne arhitekture zapadne obale gradonačelnika Bešlića Koljeničnog, sve HDZ i SDA pokunjene kadrovike, dok osluškuju s gađenjem metastaziranje Lijanovićevih kobasica u svaku poru društva i politike, te pripremaju sebe da im osoba sa završenom osnovnom školom vrlo lako može postati predsjednik. Za sto maraka lako.

Drage komšije, Sarajevo i Mostar kakve pamtite samo su gradovi na razglednicama. Nepostojeće historijske čitanke. U njihovim stvarnostima nema više ničeg čarobnog, ni uz najdivnije mirise behara, sušenih pršuta, skuhanih dolmi i lubenica koje se hlade u rijeci. Ne plačite stoga pred njihovim stanovnicima. Ne pitajte se čemu muk. Takve ih izjave s pravom tjeraju na koridor WC.

Martina Mlinarević-Sopta (e-Novine)