Bez iznenađenja, još jedna godina u BiH prošla je u uobičajenom ritmu nacionalističkog plakanja nad sopstvenom sudbinom i morbidnoj viktimološkoj kompeticiji između tri domaća plemena. Elite, to jest tajkunsko-politički dobitnici tranzicije su heroji ubogog naroda koji ih mazohistički voli i želi im sličiti, možda upravo zbog toga što ovoj bahatoj grupi „koja se snašla“ ne kasne ni plate, ni prihodi od akcija, ni lažne invalidnine. Polubogovi ne osjećaju krizu i sve se čini da to tako može trajati decenijama kao u Libanu. BiH, kao u romanima Meše Selimovića i Ive Andrića (p)ostaje ona egzotična zemlja u kojoj vrijeme stoji, u kojoj caruju pasivnost, ravnodušnost i naravno, zloba. Ni na istoku, ništa posebno novo, Srbija i dalje glumata balkansku mučenicu, a stratišta devedesetih kojima je najviše kumovala tumači kao nešto izmedju pjanstva, nesporazuma i svjetske urote protiv nevinog srpstva. Za to vrijeme, epski šverceri, Crnogorci, uspjeli su Rusima prodati pola Crne Gore, još malo pa će se ostvariti stari san o rusko-crnogorskom jedinstvu tako što će Crna Gora postati jugozapadna gubernija moćne Rusije.
Međutim kada pričamo o Hrvatskoj stvari stoje bitno drugačije. Efekat napora zadnjih desetak godina koje Hrvatska čini da postane normalnijim društvom upravo se najbolje osjetio u 2011 godini. Varaju se svi koji misle da je lako uhapsiti ili podignuti optužnice protiv dojučerašnjih gospodara jedne zemlje i in extenso političke organizacije, koja je koordinirala, kako uspostavom moderne hrvatske države, tako i etničkim čišćenjem srpskog dijela stanovništva, učešćem RH u ratu u BiH sa ciljem njene podjele sa Srbijom i Crnom Gorom, divljom privatizacijom, privrednim kriminalom, nezapamćenom korupcijom i čim sve ne?
Hrvatski model obračuna sa pojedincima i organizacijama koji su potkradali i narušavali ugled države i hrvatskih državljana odskače od tranzitološke matrice politologa Juana Linza, po kojoj put iz totalitarizma ka demokraciji vodi neminovno kroz pregovore, to jest dogovor o nenapadanju između starih-bivših i novih-budućih elita, tako su npr. stari Frankovi generali u Španiji mirno dočekali penziju i nastavili uživati u svojim privilegijama kao uvaženi članovi društva uprkos demokratskim promjenama sredinom sedamdesetih godina i velikom broju dokaza, koji su išli od privrednog kriminala do ratnog zločina.
Hrvatska, reći ćete, nikada nije bila totalitarno društvo, HDZ je uredno dobijao izbore, opozicija je uvijek postojala..., ali znate i sami da su ispod konvencionalnih obrisa demokratije u društvima kao što su naša, stvari uvijek drugačije postavljene. Hrvatsko sudstvo poslalo je poruku da nema negodbe i nema pregovora čak ni sa bivšim premijerom Sanaderom, ni sa zapovjednikom kopnene vojske Kruljcem, kao što ga nije bilo ni sa gospodarom Slavonije Glavašem. Hrvatski narod glasajući prošle godine za koaliciju sastavljenu od starih i iskrenih protivnika HDZ-a, nakon što je i na predsjedničkim izborima dao povjerenje antihdzeovskom kandidatu, okrenuo je novu stranicu u svojoj istoriji. Drugi je put da Hrvatskom vlada HDZ-ova opozicija, ali prvi put važne državne nestranačke instance kao što su sudstvo, policija, vojska, itd. stekli su visoki stepen profesionalizma i nezavisnosti na koje sa čuđenjem i strahom gledaju BiH, Crna Gora i Srbija, kao da je riječ o država koje se nalaze na drugom kontinentu, a ne o graničnim zemljama u kojima se priča isti jezik. Trebaće predvidjeti jako velike zatvorske jedinice u ovim zemljama kada počnu procesi koji već odavno traju u Hrvatskoj, pitam se hoće li ijedan jedini političar, bilo da je riječ o vladajućim garniturama ili opoziciji, ostati na slobodi?
Sjetite se Hrvatske devedesetih, sjetite se svega lošeg što je HDZ priredio i u Hrvatskoj i u BiH. Zar trenutni razvoj događaja nije najljepši revanš građansko-nedinarske Hrvatske nad balkanskim svjetonazorima i najbolji dokaz da se čitav državni aparat može promijeniti na bolje i postati banalno svrsishodan?
Ostaje nam samo da se Hrvatskoj zahvalimo na primjeru koji nam je dala i poželimo joj sretan put u ime svih nas koji ćemo se strpljivo nadati da su takve stvari moguće i u BiH.
Osvit Seferović, AbrašMEDIA
